Utvrda Gorbonok kao središte srednjovjekovnog vlastelinstva
Područje Kloštra Podravskog i okolice u srednjem vijeku pripadalo je vlastelinstvu Gorbonok u Gornjoj Komarnici, a čije je plemstvo posjede imalo i na području Temerja u blizini Koprivnice. Središte vlastelinstva bila je istoimena utvrda uz koju je bilo trgovište kao mjesto razmjene poslova, znanja i robe, a koje je povezivalo tridesetak naselja. U crkvenoj organizaciji nešto istočnije nalazila se kapela sv. Ladislava, južnije franjevački samostan sv. Stjepana i u današnjem Oderjanu župna crkva. Prvi pouzdaniji datumi koji izrijekom spominju utvrdu potječu iz 1461. i napose dokument iz 1487. godine koji govori da je „Franjo „de Dombo“ založio „pola kaštela Grabovnik“ Petru od Gudovca. Poseban značaj utvrda je imala u vrijeme nakon Mohačke bitke (1526.) jer tamo često boravi vlasnik Ivan Tahy, pristalica kralja Ivana Zapolje, kada su zapadni posjedi u rukama pristalica kralja Ferdinanda Habsburga. O tome piše Franjo Tahy 1538. godine: svi su posjedi uništeni, u pustom kraju stoji Gorbonok i nekoliko manjih utvrđenja na južnim obroncima Bilogore. Gorbonok se najvjerojatnije održao samo do pada Virovitice 1552. godine kada je, u strahu od vojske Ulama-paše koja je krenula prema zapadu, napušten.
Trogodišnjim arheološkim istraživanjima dokumentirana je zapadna zidana četvrtasta kula i kompozicija drveno-zemljanog bedema s opkopom. Na četvrtastu i izbočenu kulu nastavljao se kružni bedem sastavljen od većeg broja komora. Ovakav plašt na skici Zvonka Lovrenčevića iz 1972. godine spaja uglove četiriju kula kada je konfiguracija terena i stanje očuvanosti tog lokaliteta bilo daleko drugačije, a funkcionirao je s opkopom krajem 15. i tijekom 16. stoljeća. Opkop je izveden u jednom navratu, tako da je s unutrašnje strane iskopan na dvije terase radi postavljanja obrambenih drvenih oblica u dvostrukom nizu, čime je stvoren ozbiljan fortifikacijski sklop koji odgovara ovako važnom srednjovjekovnom utvrđenju.
Zidana kula preslojila je jednu drvenu kružnu strukturu izgrađenu sredinom 15. stoljeća kada je kaštel bio drveni te branjen s nekoliko kružnih drvenih kula (osmatračnica) i drvenim kosnicima u opkopu. Slična je situacija nađena na Gradini u Gudovcu i Gradiću u Torčecu gdje jednako datiraju. No, takva obrambena arhitektura nije odgovarala novonastalim okolnostima koje sa sobom donose Osmanlije, prvenstveno nije mogla odgovoriti na topovsku paljbu, a na postojeću se situaciju ugrađuju isturene četvrtaste kule i podiže drveno-zemljani bedem koji su se mogli oduprijeti snažnim udarcima. Nedestruktivna geofizička istraživanja na preostalom dijelu utvrde pokazala su da je zidana kula postojala na istočnom dijelu, a između dviju kula bio je ulaz u utvrdu s drvenim mostom. Uz sve to, nalaz jedne strukture radiokarbonski datirane do sredine 14. stoljeća govori o postojanju neistražene faze, što će ubuduće biti potrebno potvrditi novim iskopavanjima.
U zapuni i mulju opkopa pronađeno je mnoštvo ulomaka keramičkog posuđa, kaljevih peći i životinjskih kostiju, a posebno su zanimljivi i vrijedni nalazi organskog porijekla koji svjedoče o svakodnevnom životu na srednjovjekovnom feudalnom dvoru (platno, koža, drvo). Ratnu aktivnost potvrdilo je više primjeraka željeznih četverobridnih vršaka samostrelnih strelica i desetak kamenih projektilnih kugli. Plemićku obitelj Tahy iz Zlatarovog zlata najbolje opisuje bogata stolna keramika i pribor za jelo: talijanski majolički vrčevi, gotičke ugarske čaše i fini metalni noževi s ukrašenim drškama. Utvrda je umnogome pratila zbivanja i bila u korak s opasnostima koje su joj prijetile, a istovremeno gajila visoku kulturu kroz trgovinu i druge oblike komunikacije.
