Zavičajni muzej Kalinovac u krajiškoj štaciji

 

Kalinovčani se među rijetkima u ovome dijelu Podravine mogu podičiti odličnim primjerkom sačuvane vojno-krajiške arhitekture. Naime, u kalinovačkom Gornjem kraju nalazi se tzv. štacija, odnosno zgrada krajiške uprave (satnije) izgrađena u 18. stoljeću u doba vladavine Marije Terezije (vjerojatno 1766.) kada je mjesto kao i sva druga naselja ovog dijela Podravine bilo u sastavu Vojne krajine. Visoki temelji, masivni zidovi, proporcionalno raspoređeni prozori na pročelju, vrlo visoko i prostrano krovište karakteristični su za sve krajiške zgrade pa tako i ovu. Unutrašnjost je podijeljena na nekoliko prostorija, ulazni hodnik s drvenim stubištem, tavan nad drvenim stropom i podrum. Odličan položaj na povišenom pješčanom i ocjeditom mjestu omogućio je da bude pošteđena negativnih vanjskih utjecaja koji inače razaraju stare građevine, a to joj ujedno obećava još dugo postojanje.

Pretpostavlja se da je na ovom mjestu u 17. stoljeću bio jednostavni drveni stražarski objekt kao dio obrambenog sustava na habsburško-osmanskoj imperijalnoj granici. S obzirom da je na ovome mjestu bila i kapela svetog Luke oko koje je bilo groblje zaključuje se da je tu bila najstarija jezgra naselja. Nakon ukidanja Vojne krajine (1871.) zgrada je izgubila prvotnu namjenu, ali je ostala u javnom vlasništvu. Tako je po osnutku župe u Kalinovcu 1881. godine štacija iznajmljena župniku pa je funkcionirala kao župna kuća (farof). Za tu je namjenu korištena sve do 1896. godine kada je u nju smještena područna škola i stan za učitelje u kojoj su osnovno obrazovanje stekli mnogi znameniti Kalinovčani, a koja je u tom obliku korištena do 1960-ih godina kada se škola iz nje iseljava.

Želeći sačuvati svoju materijalnu baštinu mještani su zgradu obnovili i 1971. godine otvorili Zavičajni muzej Kalinovac. Njegovo je osnivanje realizirala Mjesna zajednica i učitelji kalinovačke škole koji su bili i u odboru za uređenje postava i upravljanje zbirkom. Tada je ujedno zgrada štacije stavljena pod preventivnu zaštitu kao spomenik nepokretne kulturne baštine. Muzejski postav sastojao se od etnografske zbirke, memorijalne zbirke Grgura Karlovčana i zbirke nazvane „Kalinovac nekad i danas“ s predmetima, dokumentima i slikovnim materijalima koji svjedoče o povijesti mjesta. Osim Ede Kovačevića, Zdenke Lehner i Paule Gabrić iz zagrebačkog Etnografskog muzeja na uređenju postava radili su lokalni kulturni i prosvjetni djelatnici te hrvatski književnik Dragutin Tadijanović. Slikar Ivan Lacković Croata opremio je prostor svojim djelima, a i danas izloženi predmeti potječu od prapovijesti i starije povijesti do novijeg doba, među kojima se ističe posebno vrijedna zbirka medalja.

Iako nikada nije realizirana ideja iz 1979. godine da se u dvorištu muzeja uredi etnografska zbirka na otvorenom, okoliš i danas funkcionira kao muzejski prostor sa spomenikom pjesniku Grguru Karlovčanu (1913. - 1942.), kamenom skulpturom „Krajišnik“ (2000.) autora Janka Mošnja iz Pazina i posljednjim radom Marije Ujević Galetović s mramornom skulpturom emeritusa Ivana Goluba (1930. - 2018.). Stara razgranata lipa koja se nadvila nad štacijom također svjedoči o prošlim vremenima. Tu je i Međunarodni park prijateljstva u kojem su „drvo prijateljstva“ posadili mnogi uglednici pri posjetima Općine Kalinovac od njenog osnutka 1997. godine.

Štacija je unatoč velikoj starosti nadživjela polustoljetnu muzejsku zbirku, sačuvavši izvornu baštinu koja svjedoči o nekim zaboravljenim vremenima i ostaje u trajnom nasljeđu budućih naraštaja