Kalinovac – crkva sv. Luke i povijest naselja

Povijest Kalinovca možemo pratiti tijekom protekla četiri stoljeća, odnosno od prve polovine 17. st. kada su preci današnjih Kalinovčana naselili ovo mjesto. Kalinovac, ispravno bi bilo Kalinovec kako ime ovog naselja stoji zapisano u povijesnim izvorima i najbliže je obliku 'Kalnovec' koje koristi domaće stanovništvo, nastao je i razvijao se, kao i druga naselja u ovome dijelu Podravine, na mjestu dodira pješčanih površina te stajaćih i tekućih voda (močvare i potoci) koje je vodom opskrbljivala rijeka Drava. Tu su ljudi iskorištavali šume, oranice, livade, pašnjake, vodu, pa čak i pješčane površine te vinograde na obroncima Bilogore. Snažan utjecaj močvarnog okoliša na naselje odaju i različite teorije oko naziva Kalinovca koji potječe od kala (blata) i biljke kaline ili toponima - potoka Kalinove. Prvi puta je Kalinovac na zemljovidima ucrtan 1639. kada je ovdje već bilo razvijeno naselje.

Povijesni izvori te materijalna i nematerijalna baština svjedoče o intenzivnom naseljavanju Kalinovca u doba Vojne krajine kada je ovuda prolazila habsburško-osmanska imperijalna granica. Naime, stanovništvo Kalinovca činili su graničari ili krajišnici koji su zapravo bili „slobodni seljaci i vojnici“. Oni su se bavili ratarstvom i stočarstvom te su živjeli u kućnim ili obiteljskim zadrugama, a muškarci su morali biti uvijek spremi za vojnu službu. Iako je krajiško društvo po definiciji bilo patrijarhalno, u njemu su žene imale veliku ulogu kao nositeljice gospodarstva u doba odsutnosti muškaraca.

Broj stanovnika naglo se povećavao u 18. i 19. st. pa su Kalinovčani nalazili nove obradive površine i krčili šume u smjeru rijeke Drave gdje su imali i svoje mlinove. Tako su se razvili konaki gdje su ljudi imali privremene nastambe za stoku. Kada je došlo do raspada kućnih zadruga, konaki su trajno naseljeni i danas funkcioniraju kao samostalni zaseoci. Žitelji Kalinovca su u gospodarskom smislu imali vrlo ograničen prostor za intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju jer je u prošlosti naselje bilo s tri strane okruženo vodotocima. S jedne strane su širenje naselja oganičavale močvare (berek), a s druge pješčane površine.

Kada je u 19. st. izvedena regulacija vodotoka, napušteno je staro središte naselja u tzv. Gornjem kraju gdje se nalazi krajiška štacija, kapelica na mjestu nekadašnje crkvice sv. Luke i površina na kojoj je na blagoj pješčanoj uzvisini nekada bilo groblje. U drugoj polovini 19. st., usporedno s gradnjom župne crkve, središte Kalinovca formira se na današnjem mjestu. Istodobno se naselje širi na u smjeru postojećih velikih ulica i njihovih odvojaka, a imanja se zgušnjavaju.

Župa sv. Luke u Kalinovcu osnovana je 1881. Do tada je ovo mjesto pripadalo župi sa središtem u Đurđevcu. Današnja župna crkva sv. Luke sagrađena je 1867. u neogotičkom stilu, a temeljito je obnovljena i proširena 1909. godine kada je dobila sadašnji izgled. Zvonik je djelo arhitekta Janka Holjca.

Najprije je u crkvu bio preseljen inventar iz stare kapele sv. Luke, a po osnutku župe nabavljeni su novi oltari, na kor su 1882. postavljene Hefererove orgulje, a u Beču je 1885. nabavljen Božji grob oblikovan kao kristalni mozaik od češkog stakla. Prozori su na početku 20. st. ukrašeni vitrajima koji su nedavno obnovljeni kao i cijela crkva. Na glavnom oltaru su sklupture sv. Luke te sv. Ćirila i Metoda, a pokrajni oltari posvećeni su sv. Josipu i Majci Božjoj Lurdskoj.

Osim Kalinovca, u sastavu župe su sela Batinske, Molvice i Ladna Voda. U župi se nalazi nekoliko kapelica: Srca Isusova, Majke Božje Žalosne, sv. Valentina, sv. Vida i sv. Marka.

Župnici i upravitelji župe od osnutka župe do danas bili su: Mirko Krsnik, Alojzije Boroša, Franjo Klarić, Martin Galović, Nikola Medvedec, Slavko Fišter, Ivan Šabarić, Juraj Kranjčev, Oskar Jamnik, Stjepan Šustić, Nikola Benko, Ivan Đurtan, Antun Vilk, Nikola Samodol, Mladen Gorupić i Ivica Gladoić.