Utvrda Gorbonok kao središte srednjovjekovnog vlastelinstva

 

Područje Kloštra Podravskog i okolice u srednjem vijeku pripadalo je vlastelinstvu Gorbonok u Gornjoj Komarnici, a čije je plemstvo posjede imalo i na području Temerja u blizini Koprivnice. Središte vlastelinstva bila je istoimena utvrda uz koju je bilo trgovište kao mjesto razmjene poslova,  znanja i robe, a koje je povezivalo tridesetak naselja. U crkvenoj organizaciji nešto istočnije nalazila se kapela sv. Ladislava, južnije franjevački samostan sv. Stjepana i u današnjem Oderjanu župna crkva. Prvi pouzdaniji datumi koji izrijekom spominju utvrdu potječu iz 1461. i napose dokument iz 1487. godine koji  govori da je „Franjo „de Dombo“ založio „pola kaštela Grabovnik“ Petru od Gudovca. Poseban značaj utvrda je imala u vrijeme nakon Mohačke bitke (1526.) jer tamo često boravi vlasnik Ivan Tahy, pristalica kralja Ivana Zapolje, kada su zapadni posjedi u rukama pristalica kralja Ferdinanda Habsburga. O tome piše Franjo Tahy 1538. godine: svi su posjedi uništeni, u pustom kraju stoji Gorbonok i nekoliko manjih utvrđenja na južnim obroncima Bilogore. Gorbonok se najvjerojatnije održao samo do pada Virovitice 1552. godine kada je, u strahu od vojske Ulama-paše koja je krenula prema zapadu, napušten.

Trogodišnjim arheološkim istraživanjima dokumentirana je zapadna zidana četvrtasta kula i kompo­zicija drveno-zemljanog bedema s opkopom. Na četvrtastu i izbočenu kulu nastavljao se kružni bedem sastavljen od većeg broja komora. Ovakav plašt na skici Zvonka Lovrenčevića iz 1972. godine spaja uglove četiriju kula kada je konfiguracija terena i stanje očuvanosti tog lokaliteta bilo daleko dru­gačije, a funkcionirao je s opkopom krajem 15. i tijekom 16. stoljeća. Opkop je izveden u jednom navratu, tako da je s unutrašnje strane iskopan na dvije terase radi postavljanja obrambenih drvenih oblica u dvostrukom nizu, čime je stvoren ozbiljan fortifikacijski sklop koji odgovara ovako važnom srednjovjekovnom utvr­đenju.

Zidana kula preslojila je jednu drvenu kružnu strukturu izgrađenu sredinom 15. stoljeća kada je kaštel bio drveni te branjen s nekoliko kružnih drvenih kula (osmatračnica) i drvenim kosnicima u opkopu. Slična je situacija nađena na Gradini u Gudovcu i Gradiću u Torčecu gdje jednako datiraju. No, takva obrambena arhitektura nije odgovarala novonastalim okolnostima koje sa sobom donose Osmanlije, prvenstveno nije mogla odgovoriti na topovsku paljbu, a na postojeću se situaciju ugrađuju isturene četvrtaste kule i podiže drveno-zemljani bedem koji su se mogli oduprijeti snažnim udarcima. Nedestruktivna geofizička istraživanja na preostalom dijelu utvrde pokazala su da je zidana kula postojala na istočnom dijelu, a između dviju kula bio je ulaz u utvrdu s drvenim mostom. Uz sve to, nalaz jedne strukture radiokarbonski datirane do sredine 14. stoljeća govori o postojanju neistražene faze, što će ubuduće biti potrebno potvrditi novim iskopavanjima.

U zapuni i mulju opkopa pronađeno je mnoštvo ulomaka keramič­kog posuđa, kaljevih peći i životinjskih kostiju, a posebno su zanimljivi i vrijedni nalazi organskog porijekla koji svjedoče o svakodnevnom ži­votu na srednjovjekovnom feudalnom dvoru (platno, koža, drvo). Rat­nu aktivnost potvrdilo je više primjeraka željeznih četverobridnih vršaka samostrelnih strelica i desetak kamenih projektilnih kugli. Ple­mićku obitelj Tahy iz Zlatarovog zlata najbolje opisuje bogata stol­na keramika i pribor za jelo: talijanski majolički vrčevi, gotičke ugar­ske čaše i fini metalni noževi s ukrašenim drškama. Utvrda je umnogome pratila zbivanja i bila u korak s opasnostima koje su joj prijetile, a istovremeno gajila visoku kulturu kroz trgovinu i druge oblike komunikacije.